Kap
Kap neznosti kotrljas niz moja ledja...Krijes ga pozudom...uzdahom mu dajes ime...Tvoje ruke kao domovina, tvoje usne kao obecanje...U meni podizes davno srusene gradove u kojima sam nekad zivela, i uvek sam tu ...na istoj raskrsnici...
Na jednoj strani stanuje ona ja , koja je odustala od sebe...ona koja je zaboravila da veruje u ljubav, u sebe, ona bez nade, bez hrabrosti.Na drugoj strani iza sirom otvorenih prozora stanuje ona druga ja.Slobodna .Svoja.Sluskinja svojih osecanja i strasti.Nasmejana i bezobrazna.Dovoljno snazna da se pokori.Dovoljno nemirna , da pristane na igru ...
I uvek ta kap neznosti, koja klizi niz moja ledja, podseti me da ne moram na njima nositi ceo svet.Ne moram biti, senka iza prozora, koja stidljivo posmatra svet i cudi mu se...Mogu biti ja..Uvek to mogu...Mogu rukama sa svoje koze skinuti ogrtac stida i licemerja.Mogu usnama na tvom ramenu govoriti glasno jednu pesmu koju sam umalo zaboravila.Mogu u urtobi naci ono mesto gde se radja i umire svaki put...
Tad pustim sebe , napolje iz sebe.I dam se do kraja...da bi do kraja svoja ostala.I operem lice od grimase umora, i pustim ruke da oblikuju stras prema mojoj meri, i dam usnama slobodu na na tvom ramenu izgovore svoju licnu molitvu...
Pustim te u sebe...kao da ti je oduvek mesto tu...I osetim te svime sto ume da oseca.i znam tu ti je mesto ...
Iza otvorenih prozora ...kap nase strasti miruje u mojoj utrobi i znam rodicu se ponovo iz nje...